Dragi drugari pre svega da vam
čestitam novogodišnje praznike I da vam poželim da budete srećni, iskreni I u
najvećoj mogućoj meri vi, i u svakom momentu ono što jeste, da se borite za
svoje želje I uživate u rezultatima svog rada. Znam da ćete uspeti!
Onda još da se izvinim što me
nije bilo dugo, ali jednostavno mi je trebao odmor od turbulentnog perioda sa
previše obaveza I polovičnom inspiracijom za pisanje bloga. A takva sam, neću
da silim stvari već uvek sačekam da
krenu prirodnim tokom, onda kada im je vreme.
Da se vratimo na temu. Za vreme ovih
praznika ja sam uprkos prehladi koju već predugo vučem uspela da izadjem, gde
drugde nego u poznati beogradski “disko klub”, koji sam ruku na srce godinama
izbegavala jer mi jednostavno nije ležao koncept I ekipa koji se okuplja u
istom. No reko, ‘ajde malo da razbijem svoje predrasude. Svašta može da
se desi..
I tako sam se ja ogrezla na tom zadimljinom mestu sa priznaću odličnom
muzikom i diskutabilnom ekipom. Odmah shvatim da sam potpuno neadekvatno
obučena, odnosno preobučena, premalo našminkana i u pogrešnom vajbu spram
ostatka mase, no dobro,reših da furam svoje raspoloženje i priču.
Nije mnogo prošlo, dok nisam doživela totalni šok. Naime, poslednjih xy
izlazaka u Beogradu , dolazim do zaključka da momci jako retko prilaze
devojkama, a to nije samo moje iskustvo već iskustvo gotovo svake žene koju
poznajem. A ovde je iz misterioznog
razloga počelo da se dešava totalno suprotno.
Ne moram ni da kažem da sam bila u apsolutno antimuvačkom raspoloženju, te
da se nisam udostojila ni na bezazleno očijukanje sa bilo kim. Ali jok, uvučena sam u mrežu smaranja, pre nego što sam stigla
da napravim korak ka izlazu.
Prvi tip me zove u svoje društvo
da popijemo piće. Ne hvala, dobro mi je sa mojim društvom I pićem. Drugi
,stranac me zove ispred klozeta da vodimo “filozovske” razgovore. – I don’t
speak english very well. Ne veruje,
pa nastavlja da mi se dernja na uvo. Izvinih se i krenuh ka klozetu, ne bi li
odustao i otišao. Na putu me neki „rođak“ bocka po ramenu i traži da se
upoznamo.- Nemam vremena, stvarno. (bolji izgovor nisam stigla da smislim, ali
bolje da misli da ću da se upišam, nego da me smara).
Ispred klozeta se agonija nastavlja, „Ej, oj, alo ti, devojko, crvena“. Ne,
ne mogu više. Ovo stvarno ne može da se toleriše. Vraćam se na staro mesto, kad
eto ti ga uporni Italijan.
Na jedvite jade uspeh da ga otkačim, taman se opustim i popijem par pića.
Trudim se da gledam u plafon ili pod, ne okrećem se i ne gledam koga ima okolo
da mi se pogled slučajno ne bi sreo sa narednim smaračem, i naravno u priči se
pojavljuje niko drugi nego dežurni Đetić-stari gradski klubaš. Neeeeee, samo da
prođe crnogorska ekipa, oni kad se nakače, moraš klub da menjaš. I naravno na
koga će nego..
I da ne dužim dalje stvar je verovatno već dovoljno jasna. Ali meni tada nije
bila. Mislim, zašto ja? Totalno nisam u fazonu devojaka koje izlaze u taj klub.
Obučena sam, gotovo nenašminkana, imam crvenu kosu, igram drugačije, pričam
drugačije, pa i pijem drugačije (na pića mislim). I shvatih -u tome i jeste
kvaka. Verovatno su navikli da viđaju uvek iste devojke, da rade uvek iste
stvari i pričaju iste priče. Ja sam tu došla kao neki čudni uljez. Jednostavno
emitujem potpuno drugačiju energiju. Ne na onaj pretenciozan način, ne mislim
da sam išta bolja od ostatka ženskog sveta koji izlazi tamo, ali sam svakako
drugačija, a to se prosto oseti.
I pouka mi se sama nametnula. U stvari, znala sam je i ranije samo sam
dobila još jednu potvrdu. Biti svoj. Gde god da kreneš i šta god da radiš- biti
u svom filmu.
Neprestano tragaš za onim ko si
zaista, šta ti najviše paše I takav i budeš, a to ne može da ostane
neprimećeno.
Svi mi imamo nekog prijatelja ili
poznanika koji kada uđe u prostoriju punu ljudi, nekako izokrene celu stvar.
Posle njegovog/njenog ulaska više ništa ne bude isto, sve poprimi drugačiju
dinamiku. Nekada je to jedna, nekada dve, tri osobe u nekoj grupi I prirodno su
zaduženi za podizanje atmosfere.
Ne mislim tu na one egotripozne
osobe koje bi po svaku cenu da budu u centru pažnje, mislim na one koje se prosto
ne plaše da budu ono što jesu. Boli ih uvo za komentare “Vidi ovog”, “Na šta
liči” ili “Kako sme to I to da kaže ili uradi”. Ljudi koji prosto znaju da budu
u trenutku I uživaju pre svega u sebi,a onda I u drugima. Ljudi koji prate
vajb. Ljudi koji se ne plaše.
A mi? Možda se previše često plašimo
da budemo jedni od takvih. Imamo besmislene inhibicije I blokade. A ne treba. Treba
se opustiti. A kad se opustiš sve ide samo.
I sada se vraćam na kraj priče. Setih
se kako sam uporno ubeđivala drugarice i poznanice da je grad pun tipova koji
prilaze devojkama I kako se to dešava svuda, posle svakog za njih možda “neuspelog
“ izlaska. “Kad se opustiš, samo ti dolazi” – pričam kao pokvarena ploča već
godinama za sve I svašta. Neke mi nisu poverovale, a ja sam u pravu. Dokazano. :-)
Živi bili, do sledećeg viđenja.
Нема коментара:
Постави коментар