Kod nas svako ima rešenje za tuđ problem. Za svoj, podrazumeva se nema.
Razni se smatraju pozvanim da daju savete iz najrazličitijih sfera i na prigodne teme. Sebe da savetuju neće i ne znaju.
Svako se nađe prozvanim da ti soli pamet. A svoju pamet nema.
Od silnih savetodavca, gurua, stručnjaka i „psihologa“ često ne mogu da čujem ni sopstvene misli. Odgovaraju na pitanja koja im nisu postavljena i guraju nos u stvari koje ih se ne tiču.
Najslađa mi je ona rečenica „Da sam ja na tvom mestu , ja bih ovo i ono“. Ne seri! . Nisi na mom mestu, nikada nećeš biti i ne možeš ni da zamisliš kako je biti u mojoj koži. Zato ćuti, kad te niko ništa ne pita.
Moja sestra je dok je bila klinka bila čuvena po izjavi zbog koje je često bila okarakterisana kao arogantna : „Nisam te pitala za komentar“. Koliko je samo bila pametna.
I uopšte nije sramota reći- DOSTA „dobronamernim“ kvazi-savetima. I tu nema šta neko da se uvredi, jer ljudi koji o problemima ne pričaju, jednostavno NE ŽELE da se o tome priča pa ih zato nemojte čačkati.
E sad dolazimo do suštine priče. U 90% slučajeva, ljudi i ne traže savet , već samo da ih neko sasluša. Lakše im je kada naglas izlože svoj problem a vaš odgovor ih ni malo ne interesuje. Ako ste iz te priče, pošteno je reći : „Sad te molim da me saslušaš petnaest minuta, ima da ti se izjadam kao klimakterična tetka i nemoj posle toga ništa da me pitaš i ništa da mi kažeš“. Zato i služe prijatelji, zar ne? Da te razumeju i ne postavljaju suvišna pitanja. Tako je makar u mom svetu.
Sa druge strane, neki ljudi prosto obožavaju da slušaju tuđe probleme. To im je duševna hrana i instant uteha za njihov eventualno promašen život i propuštene prilike. Sve ćete to primetiti u njihovom pogledu i govoru tela. Prosto ne mogu da se obuzdaju od radosti kad počnete da im se jadate. Kao da u sebi podsvesno govore „JIPIJAJEJ I ONA IMA PROBLEM!“ i pobedonosno u sebi izvode skokove i piruete. Odmah da vam kažem, to vam nisu prijatelji i klonite se istih ako ste pri zdravoj pameti.
I na kraju najvažnije, ne komentarišite tuđe ponašanje jer na to nemate pravo. Niste vi svevišnji gospodar pameti koji ume da se snađe u svakoj situaciji. Vaša merila nisu obavezno i najbolja merila. Ogradite se od etiketiranja u stilu ovaj je glup, onaj je lopov, ona je kalaštura. Uostalom, šta vas briga. Samo trošite dragocenu energiju.
Jedan prijatelj mi je nekada davno dao jako dobar savet (kada sam ga za isti zapravo i pitala) : „Treba pustiti ljude da budu sami u svojoj gluposti (ako je uopšte glupost), jer vremenom sve dođe na svoje.“ Na početku mi je bilo teško, jer mi đavo nije dao mira, (kako sad nekoga da pustim, ja večiti borac za pravdu , istinu i ispravljač krivih Drina) ali sam kasnije shvatila da je svaka drugačija borba donkihotovska iz koje obavezno izlazim kao gubitnik. I naučila sam da puštam, sve u skladu sa onom starom „Pusti govno neka smrdi“. Možda je nekome ružno, ali živci koje sam sačuvala držeći se ove devize su neprocenjivi.
To bi bilo sve.
Prijatno vam proleće. Izjedite danas neki sladoled za mene..
Нема коментара:
Постави коментар