Na moju i
društvenu žalost, poznajem mnogo ovakvih. Pre nekoliko meseci smo pokušali da
se dosetimo i nabrojimo koliko ih ima u našem bližem prijateljskom okruženju.
Kada smo stigli do broja 7, prestali smo obzirom da je situacija krajnje
alarmantna i razočaravajuća.
Najveće pitanje
na koje odgovor i dalje nemam nije kako se postaje blejač, to svi znamo i pod
rizikom smo da na momenat, dan, nedelju ili mesec budemo veličanstveni blejači,
ali kako neko godinama uspeva da ostane blejač, to mi je i dalje enigma.
Opšte osobine i
muških i ženskih pripadnika je da nemaju pravo zanimanje, interesovanje, hobi,
partnera. Kod njih sve nekako može i ne mora. Ništa im ne drži pažnju dugo,
ništa ih ne zabrinjava i ne dotiče. Uvek imaju taman keša da se srkrpe, ali
nikad onoliko koliko bi želeli.Najviše uživaju
u gledanju u plafon, finanskijskom eksploatisanju roditelja, baba, deda i
bližih rođaka, a neretko i prijatelja , ispijanju kafa i obrađivanju apsolutno
nebitnih i ispraznih tema. Ako ih ne mrzite, onda ih sažaljevate. Ali pazite
se, opasno ih je gotiviti. Bleja je zarazna bolest koja brzo dolazi u
metastaznu fazu, te se dugo i teško leči i odstranjuje. Zato je bolje da se
isprepadate i na samu pomisao lepote blejanja, da ne biste završili kao jedan
od njih.
A evo i opisa:
PRIPADNIK MUŠKE
KATEGORIJE:
Ne ustaje pre
podneva, i to baš kad ima neku obavezu, recimo da dopuni bus plus, kupi pljuge,plati
račin za telefon (prošli put je zaboravio pa su mu isključili) ili pomogne
ortaku oko preseljenja, razmeštaja nameštaja, sađenja paradajza i tome slično.
Kad nema obaveze spava do večere. Kad ustane ne doručkuje, jer je odavno proslo
vreme i doručka i ručka, nakači se na fejs, tviter, jutub,mocart (uživo
klađenje) i euro sport. Pusti TV da mu tenis ide u pozadini. Pre nego što se
osvestio shvatio je da mu je ponestalo cigara, jer je za manje od 2 sata uspeo
da stuče pola pakle sa dve ipo kafe. Obično ga neko od radnih ortaka pozove, da
svrati do njega na buksnu, pivo (za ručak se kod blejača nikada nećete ogrebati
jer mu je frižider večito prazan , a hranu skoro po pravilu naručuje preko „donesi“
(kad baba primi penziju pa je pri kešu). Onda se javi još nekoliko ortaka
kojima je blejačev stan sigurno utočišće od nadrkanog ćaleta, histerične keve,
razmežene sestre i zahtevne devojke. Blejač je dobar u slušanju žalopojki
svojih bližnjih jer mu sve zvuče kao radnja naučno-fantastičnog filma. Ništa od
realnih problema on u životu iskusio nije jer ne radi, ne studira, ne raskida
sa devojkama jer ih ima više ili ni jednu i tome slično, a ni sa roditeljima se
ne raspravlja jer su odavno odustali od njega („pusti dete, važno da nije
narkoman ili kriminalac“).
Onda se izbleji
tako što se igra beskonačni broj partija pokera, jamba, preferansa i rizika.
Kad ortaci
skontaju da se treba dovući do kuće jer je sutra radni dan, blejač ostaje sam
što mu ni malo teško ne pada jer je još jutros (čitaj u 5 popodne uz drugu
kafu) napravio plan filmova i serija koje noćas treba da odgleda. Knjige ne
čita, da ne zamara mozak, eventualno naslove i kurir preko neta. Crnu hroniku
izbegava, jer „život je lep“.
Vikendom planira
da izađe, ali se ti izlasci po pravilu izjalove, pošto je „cimanje iscimati se
do grada“ , a još veće „cimanje rezervisati separe“. Pri tom je to i
svojevrstan izdatak, obzirom da blejač nema fiksna i redovna primanja, a i sa
planiranjem finansija je loš.
Posao i onako ne
može da nađe, jer je država u krizi, razmišlja da upiše osnovni kurs
kompjutera, kako bi se bolje pozicionirao na birou, ali sačekaće da prođe leto,
jer ko će po vrućinčini da se cima do grada na časove i moždano umara.
Devojka mu ne
treba, jer je to obaveza, a obaveze u svom životu ne konzumira. I ako odluči da
je normalno i zdravo imati devojku, obično nađe neku koja je zatrpana poslom,
pa može da stigne da se vidi sa njim eventualno 2 puta nedeljno na dva sata. Za
koja je i dobro je.
ŽENSKA PRIPADNICA
BLEJAČKE SORTE:
Ustane u isto
vreme kao muški blejač, ne doručkuje i ne ruča jer je na dijeti, tako da i ona
popije dve ipo kafe i popuši pola pakle jer je čula da cigarete guše apetit ,
što joj je savršeno dobro došlo pred leto. Otvori fejs, jutjub, tviter , sajt
fakulteta koji bi trebalo da studira, i kojekakve modne i estradne portale.
Maže nokte dok proverava da li je Bekvalčeva snimila novi spot i kava je
Severinina nova pesma. Vidi da je u Ušću šoping najt, pa smišlja strategiju
koga da opelješi jer baba više nema, od ćaleta je sramota da traži , a rođendan
je još daleko da bi cimala drugu babu, ujaka i tetku. Pozajmiće od najbolje
drugarice, „šta je to za nju, i onako ima platu 500 jevreja“.
Osnovna razlika
između muškog i ženskog pripadnika sorte je po mestu obitavanja. Ženska
pripadnica ne trpi četiri zida. Ona izlazi u „fićka na ćepi“, čak i kad nema
pas za šta da je uhvati. A usput obavezno svrati i do solarijuma pa dok čeka
pročita svu žutu štampu jer mora da bude informisana.
Još jedna razlika
je u telefoniranju. Muški blejač telefon gotovo da i ne koristi, sad da ga
pitate, ne bi imao pojma gde ga je zaturio. Ženskim pripadnicama je telefon
najvažnija alatka i rekvizit. Bez telefona ni u solarijum ne idu. Svakodnevna
obaveza joj je da po spisku pozove 5-6 ortakinja i proveri ko je sa kim
raskinuo, ko se ugojio, ko će gde na more, zašto se Pera oženio sa onim
skrndeljom, zašto se Persa i dalje jebe sa onim pacerom koji nema ni piće da
joj plati i tako sazna značajne informacije bez koje joj život ne bi imao
smisla.
Da se vratimo na
priču. Obavezno je da se promene makar dva kafića, u udarno vreme i da se sve
to čekira na fejzbuku i dokumentuje slikama na instagramu. Kad se vrati kući po
trideseti put odgleda reprize sex i grada, deseti put pročita „Zašto muškarci
vole kučke“ i ponovo pročešlja fejs , što obično traje oko 2 sata, obzirom na
ogroman broj prijatelja i promena koje su se desile.
Ukoliko je
ugovorila izlazak, aktivnosti se drastično menjaju. Pripreme za izlazak sa sve
feniranjem, peglanjem i maskiranjem traju najmanje 3 sata. Pola sata joj samo
treba da se odluči za boju karmina i cipele. A šta obući, to je već viša
matematika, zadatak sa deset nepoznatih za čije je rešenje potrebno deset probi
i promena autfita i velika moždana gimnastika, a na kraju i pomoć najmanje tri
prijatelja.
I tako se oko 1
ujutru krene u izlazak, koji traje najmanje do 5, čak i ako se apsolutno nikad
, ništa ne desi.
Blejačici je
mnogo potrebniji partner, nego blejaču, jer ko će da isfinansira sve te
solarijume, nokte, frizere i kafiće. Sreća njena ako roditelji podržavaju njen
životni stil („pusti dete, mogla je da bude kurva ili lezbejka“) pa ne mora
preterano da se bavi strateškim planovima za vrebanje mužjaka koji će joj
obezbediti ovakav način života.
Zaključak ove
priče je: Ovo je Srbija, raj za blejanje. Po prirodi stvari, u situaciji gde
možeš da nađeš milion izgovora, nećeš stići ništa konkretno da uradiš (pošto si
bio zauzet smišljanjem istih). Za ovu pojavu su krivi svi, a najviše sami
blejači, ali ipak ne možemo ih toliko ocrniti jer će uvek postojati njihovi
bližnji koji sve to trpe, tolerišu i finansiraju. A šta je sa prijateljima
blejača? I oni su licemerni, jer priznaćete, uvek je lepo imati nekoga na
stendbaju za kafu, pivo, frizera ili izlazak. Da smo svi zauzeti i uposleni
kako bismo doznali sve te ultra zanimljive tračeve i došli do klipova na tjubu
za padanje od smeha (ili onanisanja zavisi šta preferirate). Na osnovu svega
izloženog nameće mi se zaključak da su blejači u ovom našem društvenom sistemu
dobili funkciju, a kad nekom daš funkciju teško da ćeš ga sa iste oterati.
Živi bili i uživajte
u blejanju, životu i radu..
Нема коментара:
Постави коментар