Ljudi se dele da
optimiste i pesimiste. Ti znam još od obdaništa. Već tada smo se podelili u
tabore kroz različite društvene igre. To shvatiš onda kad te stave u tim sa
nekim pa neko počne da kuka kako ste slabiji i kako ćete sigurno izgubiti u
lastišu, žmurkama "izmеđu 2 vatre" i sličnim zajebancijama. Tada se ispoljava prvi stadijum
pesimizma.
Kada malo odrastete
uz pesimizam se prilepi i prva faza nadrkanosti. Događa se u nižim razredima
osnovne škole, kada bez pitanja otvorite tuđu pernicu, pozajmite flomaster ili
slučajno isprljate nečiju torbu. Praćeno je vrištanjem, dranjem i zabranama
prilaska školskom,svakom drugom priboru kao i oštećenoj strani.
U starijim
razredima baksuzi se mogu prepoznati po tome što na svaku vašu neutralnu
rečenicu skaču, jer tripuju bogzna kakve napade na njihovu ličnost i
integritet. Uvek misle da ste dobili bolju ocenu od njih jer ste vezara i
muljator, a to su vam verovatno i roditelji jer imate bolju garderobu i više
društva. Ponekad se uspešno kamufliraju izigravajući vernog prijatelja i
vatreno ogovaraju svakoga i svašta u vašem prisustvu, a nakon nekoliko sati se toj
istoj žrtvi ogovaranja priklone pa pretpostavljate da isto tako ogovaraju i
vas.
I ako se „raduju“
vašim uspesima i sreći, to će biti uz kiseo osmeh , jer se to isto nije desilo
njima i duboko u sebi će se pitati zašto njih takva sreća i uspeh nisu strefili
(a logično da nisu jer se previše vremena bave vama i kojekakvim izmišljenim
manama koje vide samo oni i njihovi istomišljnici.)
Onda se po
pravilu u nekoj životnoj fazi primire, ali obavezno počnu da vas truju na druge
načine. Večita su žrtva, jer ih roditelji maltretiraju, dečko vara, nema pas za
šta da ih ujede (a obavezno putuju po najskupljim morima i non stop bleje po
kaficima) bivši prijatelji su ih izdali, neko ih je pokrao, šef ih je mrko
pogledao, na poslu ih frustrirane kučke ogovaraju i podmeću noge, pate od
nesanice, sraćke, ćopavi su , ukočeni, ćoravi, debeli, premršavi, ružni i
dodajte još tu koječega.
Oni su
kontradiktorne ličnosti, kad im je dobro, čude se što im je dobro, a kad jedna
stvar loše krene kukaju za dobrim vremenima „koja se nikad vratiti neće“. Traže
vašu stopostotnu pažnju, a posle susreta sa njima koji traju više sati , a
ponekad i više dana neprestano „jer ne znaju kako da se nose sa životnim
nedaćama sami“ vama treba rehabilitacija u banji. Psihički ste morali da se
izborite sa šesnaest poplava i cunamija.Sizifov poso’.
Užasno su
sugestivni te ih se treba paziti. Postoji ozbiljna opasnost da i vi uz druženje
sa njima počnete da tripujete bolest, ružnoću, besparicu i ljudsko zlo i
prevrtljivost. Možete na momenat postati jedan od njih, ako niste dovoljno jaki
i zadovoljni sobom, te sa takvima druženje nije preporučljivo, eventualno u
minimalnim dozama i sa još nekim optimistom pored, kako bi se napravila
ravnoteža.
I sama sam s
vremena na vreme imala takve u okruženju. Dugo mi je trebalo da prepoznam i
razgraničim ko je od njih zaista nadrkani frustriraš, a ko je samo upao u daun
fazu iz koje će se vremenom izvući. Sabirala sam ja tako, oduzimala , vraćala
filmove i situacije i donela odluku. Neću da dozvolim da me spuste, to je prvi
korak. Šta god negativno neko da počne da priča, ja ću da menjam temu. Ali, ne
lezi vraže, to su bila ćorava posla. Šanse nije bilo da poteram vodu na svoju
vodenicu, jer kao što smo svi iz matematike naučili minus i plus, daju minus.
Nije moglo i nije vredelo, a ozbiljan deo živaca sam već izgubila.
Pređoh onda na
drugu taktiku: šta god da baksuz kaže, ja ću da se složim i podržim , pa možda
na taj način izađemo zajednički na pravi put. Joj, koliko sam naivna ispala.
Krenula ja tako :“Sve si u pravu“, „Potpuno razumem tvoju nesreću“. Slušala ja
tako žalopojke bez kraja i konca i ništa. Još krenuli da me napadaju i
stavljaju usta rečenice koje nikad nisam ni izgovorila.
Pa dobro više,
šta koji kurac (ne postoji adekvatnija reč datoj situaciji, na žalost) da
radim. Kako da nađem ravnotežu? Pa ne mogu otpisati drage ljude..I odjednom,
dođe prosvetljenje.
Jednostavno, moram
nekoga s vremena na vreme i da otpišem, jer mu nikako ne mogu pomoći, ali zato
sebi uvek mogu, dok me još nisu povukli u provaliju pesimizma. Ja volim život,
radosna sam osoba koja uživa u ljudima i stvarima. Od kad znam za sebe trudim
se najviše na svetu da sačuvam taj pozitivni vajb , koji je jedna od mojih
najboljih osobina (znam da nisam objektivna, ali želim da verujem da je tako).
Moram reći „DOSTA!!!“ nekad i nekome, za moje dobro i dobro svih ostalih koji
me okružuju, a normalni su ljudi. Bolje da se smejem, nego da se derem. Bolje
da se radujem, nego da strahujem. Bolje da slavim nego sranje od života da
pravim. I svima želim da se osećaju tako.
A ovom prilikom
molim vas koji me čitate i sa mnom se družite da mi šamar lupite kad krenem da
kenjam i kukam . Ne ide mi uz imidž ako ništa drugo.
Нема коментара:
Постави коментар