Sećate se kad ste
bili klinci, tinejdžeri usijanih glava. Dobijete dopuštenje da izađete u grad
pod uslovom da se vratite do dva. U provodu se uvek nešto epohalno desi,
sretnete slatog dečkića sa kojim očijukate mesecima, prvi put se napijete pa
vas svaka pesma koja ima iole smislen tekst pogodi, sretnete najslađu devojku
ikada i tome slično, a onda pregovarate da vam dopuste dodatnih pola sata, te
na kraju zakasnite još pola i pojavite se u tri ujutru, vidite roditelja (u
zavisnosti koji je dežurni čekač tog vikenda) koji vam se unosi ne bili
provalio koliko ste popili (detektori čula mirisa su im precizniji nego
policijski) upere vam lampu da vide stanje zenica i ako sve protekne po planu
pošalju vas u krevet uz pretnju da ćete biti kažnjeni. Lepa vremena.
Ta vremena me
podsete i na rečenicu koju sam previše puta čula u dogovorima za izlazak.
Rečenicu iz naslova ovog posta.
Ja sam bila
ekscentrična klinka, više po oblačenju nego po ponašanju. I neki stvavovi su mi
bili bitno drugačiji. Dakle nikada mi nije bilo jasno kakva su to mesta i ti
narkomani koji su ružni, prljavi i zli, a vrebaju dobre, uredne i lakomislene
klince pa im sipaju drogu u piće, te se oni u sekundi navuku i za par meseci
završe na igli. E jeste, kad bi se gađali tramvajima.
Meni narkomani
nikada nisu bili problem. Oni žive svoj trip i u njihove zavisničke probleme ne
bih da ulazim. Nikada mi se nije desilo da me neki džanki smara u izlasku i
nudi mi ovo ili ono. A i zašto bi mi nudio, čuva za sebe.Takođe, nikada nisam
insistirala da se flaše i konzerve otvaraju preda mnom, iz straha od kojekakvih
španskih mušica (ko je baj d vej spadaju u domen urbane legende).
Ono što me ja
zaista i iskonski nerviralo je ta rečenica. Mislim, otkud ti znaš da tamo negde
izlaze narkomani, i otkud znaš da je neko narkoman ukoliko ga nisi video sa džointom
u ruci (takođe diskutabilno), belim nosom ili iglom u veni. Tada možeš da ga
deklarišeš , ukoliko baš insistiraš na takvim predrasudama i etiketama.
Smešno mi je da
odrasli ljudi u ovim mojim godinama (27) i dalje gaje identičnu predrasudu, te
se neretko može čuti da se o nekom tamo poznaniku ili bivšem prijatelju priča
sledeće :“Propao je jer je narkoman“, „Bavi se nekakvim dizajnom, ako mene
pitaš sve su to narkomani“, „Zamisli, zaposlio se ali svaki vikend duva, jadna
firma koja ga je zaposlila“i svašta nešto tome slično.
U ostalom, šta
vas briga da li se neko i koliko drogira? Jasno mi je da postoje primeri da je
situacija alarmantna i ozbiljna, ali njima se ne bavim. Ako je neko drugačiji
po izgledu i ponašanju, vrlo je verovatno da je inteligentna i natprosečno
kreativna osoba,a mnogo manje da je raspadnuti narkoman. Nemojte širiti
neistinite predrasude dok ne proverite pravo stanje stvari. Deklarisanje nekoga
za narkomana, bez prethodne provere je jako ozbiljna i ružna stvar, koju niko
nije zaslužio. U ostalom, to je lični izbor, i ukoliko vas tako nešto ne
ugrožava i ne dotiče ko ste vi da širite „Igraj za život, droga NE!“ ideologiju.
Ne verujem da to radite usled profesionalne deformacije, već usled dokonosti i manjka zajedničkih tema sa prijateljima sa kojima ogovarate neke tamo „narkomane“.
A da se razumemo „narkomanska
mesta“ kao takva ne postoje. Ozbiljni zavisnici sigurno nemaju 20-30 evra za
izlazak na nekom splavu, već se kriju u budžacima i podrumima.
Na apsolutno
svakom splavu ili noćnom klubu, sigurna sam, da se našao neki konzument
narkotika. Bez obzira na vrstu muzike koja se sluša ili kulturu klijentele
kluba/splava, situacija nigde nije drastično bolja ili gora kada je droga u
pitanju. Zar stvarno mislite da dilera nema po fensi splavovima, već samo u bašti
KST-a?! Nije nego. Preračunajte se malo ko ima platežnu moć da isfinansira tako
nešto, student iz provincije ili krimos sumljive proslosti i njegova nova
devojčica, bivša igračica.
Pozdravljam vas,
i pamet u glavu !
Нема коментара:
Постави коментар